Društvo, politika, digitalne tehnologije

Društvo Politika

Samosažaljenje kao imperativ jednog naroda

Novembar 30, 2018

Samosažaljenje kao imperativ jednog naroda

Pravda se ne dobija, ona se kupuje.

To je tužna i uvredljiva istina za svakog savjesnog čovjeka. To je činjenica na koju malobrojni balkanski narodi ne mogu da utiču.

Dok god je čovječanstvo na ovom stepenu svijesti, nije realno očekivati pravdu u nekom globalnom obliku. Mišljenje da je ona dostižna siromašnim narodima – velika je zabluda.

Mogućnost da dođete do pravde isključivo zavisi od moći kojom raspolažete, što nažalost isključuje postojanje pravde. Potrebno je biti iskren prema sebi i priznati da (naročito kod “velikih igrača”) postoje samo interesi i zakon jačeg.

Ništa više i ništa manje.

“Da je čovječanstvo željelo pravdu, moglo ju je odavno imati.” William Hazlitt

Očekivanje da će tzv. “Zapad” ili “Istok” raditi u korist jednog od malobrojnih balkanskih naroda, a da pri tome taj narod ne može ponuditi ništa zauzvrat, naivno je i pogubno.

Bolja pozicija na “pregovaračkom stolu” istorije mora debelo da se plati. Političari i vođe koji žele dobro državi za koju rade, maksimalno će biti posvećeni pitanjima ekonomije i podizanja životnog standarda. To se naročito odnosi na države bivše Jugoslavije.

Ekonomska snaga je jedini “as” u pokeru zvanom “politika”.

Znate li šta je ekonomski patriotizam?

Međutim, teme koje dominiraju u političkom balonu jugostične Evrope, svode se na običnu manipulaciju i izazivanje straha. Nevažno je da li govorimo o jednom, drugom ili trećem bloku, ovoj ili onoj državi, vlastima ili opoziciji – recept je isti: napadni, zavadi, pokupi političke poene kod onih koji su najviše ostrašćeni, a potom ostavi sve tako kako i jeste – u ruševinama, bez nade.

Svi narodi koji jezički mogu da razumiju ovaj tekst, u situaciji su da trpe tiraniju loših političkih tema. Konstantno podsjećanje na rat nije posljedica neriješenih pitanja iz prošlosti, već projektovano stanje, rezultat namjere da se stanovništvo ovih zemalja zadrži na stepenu izrazito niske građanske svijesti.

Šta su onda prave teme, kako da započnemo konstruktivno djelovanje?

Ekonomija, ekonomija i ekonomija!

To su tri najvažnije teme, jedine o kojima ima smisla raspravljati i govoriti u sadašnjim okolnostima. Da bi jedan narod nastavio da postoji, da bismo sačuvali teritoriju na kojoj se nalazimo, potrebno je obezbijediti egzistencijalne uslove za to.

Naravno, sintagme kao što su “egzistencijalni uslovi”, “odlazak mladih”, “nova radna mjesta” i slične, postale su floskule koje u ljudima izazivaju još samo osjećaj: “O, ne, opet ona smaračka priča…”

Međutim, više od dvije decenije nakon završetka ratnih dešavanja, rijetko ko je zaista otvorio ove teme. Njihovo pominjanje je najčešće mjesec dana prije izbora (i to “onako usput”), a nakon toga ih ima samo u tragovima.

Da nije tako, svakodnevno bismo svjedočili primjeni digitalnih tehnologija u državnoj administraciji, konkursima i takmičenjima zarad popularizacije preduzetništva ili barem javnoj podršci za mlade preduzetnike. Imali bismo fondove za razvoj malih i srednjih preduzeća, pisali bismo strategije za poboljšanje poslovne i poreske klime.

Obrazovanje bismo zaista prilagodili potrebama privrede, a IT sektor ne bismo pominjali samo kada je u pitanju još jedan tender za nabavku računara, štampača ili druge opreme za javne institucije. IT bismo pominjali kao glavno rješenje za probleme sa kojima se suočavamo.

“Neka meni moja zastava visoko vijori, a za ostalo ćemo lako.”

Da bismo dobili pravdu, moramo da je kupimo.

Da bismo kupili pravdu, prvo moramo biti u prilici da kupimo dostojanstven i normalan život za svakog građanina, jer bez jakog građanina, nema ni jake države. Dok građani kopaju po kontejnerima da bi pronašli ostatke hrane, tad nema ni jake države, nema ni pravde, nema ni jake međunarodne politike. Tu, nažalost, nema više ičega – samo gomila ljudi osuđena na nestanak.

Narod koji odbija temu ekonomije i boljeg života, a mazohistično uživa u konstantnom vraćanju na ratne teme, koji insistira na samožaljenju kao imperativu njegovog bivstvovanja, koji u svima drugima pronalazi krivicu za svoje bijedno stanje, zaista nema potrebu za spoljnim neprijateljem.

On će, u konačnici, uvijek biti najbolji neprijatelj samome sebi.


Napisao: